Početak svog putovanja vezujem za sećanje na svoje pretke – pradedu i dedu, koji su svim članovima porodice usadili ljubav prema životinjama. Odrasla sam sa životinjama i bilo mi je sasvim uobičajeno da ih smatramo ravnopravnima, spasimo kada vidimo da su u nevolji i sahranimo kada uginu.

Prvog psa, Andu, imala sam tek sa 18 godina. Uz nju sam svakoga dana volela pse sve više, diveći se Andi i njenoj ljupkosti i miloj prirodi. I danas, nakon toliko godina, imam utisak da u svemu što radim i čemu težim vidim njenu senku i  da mi te uspomene daju snagu i inspiraciju.

Udruženje koje smo moja majka i ja pre dvadesetak godina osnovale uz pomoć nekoliko prijatelja, postojalo je dok je bilo neophodno da se zvaničnim putem izborimo da u Kraljevu ne bude ubijanja napuštenih pasa i neizmerno smo ponosne na to što je naš grad prvi u Srbiji u kojem se to dogodilo. Kasnije se udruženje ugasilo i iz njega je ostala samo porodica. Moja majka i ja se i danas trudimo da naši psi budu ravnopravni sa nama, a neretko njihove potrebe stavljamo ispred svojih sopstvenih. U Kraljevu sada postoji drugo udruženje za zaštitu životinja, jedno od najpožrtvovanijih koje znam. “Spaske” je takođe ponos Kraljeva, a nekoliko naših pasa došlo je upravo od njih.

Zvezda naše porodice i čopora svakako je kvadriplegičar Boni, najborbeniji pas kojeg sam upoznala. Za tri i po godine, nikada ga nisam videla nesrećnog ili svesnog da ima neka ograničenja. On želi da učestvuje u svim aktivnostima i nigde ne možemo da krenemo bez njega. Sa mnom je u kajaku, na demonstracijama, na putovanjima… Ostali psi su potpuno svesni da je hendikepiran i nikada ga nisu povredili, čak ni u trenucima igre.

Najbolji primer je najveći od svih – ogromni pas Mujo kojem su prednje šape bile potpuno krive kada je bio mali i veterinari su se plašili za njegov život, ne sluteći da će Mujo izrasti u najvećeg mešanca kojeg su videli. Mujo je već četiri puta bio ”dobrovoljni” davalac krvi i svojom energijom spasio je živote tuđih pasa kojima je transfuzija bila neophodna. Mujo voli da ide kod veterinara jer ga tamo svi grle i maze, tako da nije baš ni daleko od istine to što ga nazivamo ”dobrovoljnim” davaocem.

Svi psi koje sam kasnije usvojila došli su kod mene bolesni. Psima sa fizičkim hendikepom svakako nisu nikle nove šape, ali su baš kao i mi, naučili da uživaju u životu koji imaju. Mnogima je prognozirana sigurna smrt kada sam ih donela kući, ali su oni imali drugačije planove i sasvim se oporavili. Posebno me je dirnuo gest studenata Mašinskog fakulteta u Nišu, koji su našem psu Gaši  napravili veštačku šapu.

Iako sam svesna da ni pansioni, ni život na ulici nisu dobra rešenja, već neko vreme to su jedine opcije koje imam za pse koje svakodnevno nalazim. Zato sam prestala im tražim novi dom i sada su svi ljubimci koje imam moji. Nažalost, nemam mogućnosti da nastavim da usvajam. Ipak, nove živote koje su dobili Beba, Medo, Juca i Vrtirepka smatram i svojom ličnom srećom, a ne samo srećom porodica u koje su otišli.

Znam da uopšte nije lako obezbediti dovoljno novca da svi moji psi i mačke imaju kvalitetnu hranu i najbolju veterinarsku negu, ali smatram svojom dužnošću i obavezom da nađem način da zaradim za njih. Zato ni od koga ne tražim pomoć za svoje pse, ali sam još više zahvalna kada pomoć ne izostane.

ORCA je uz nas bila godinama, još od dana kada smo se borili za sprovođenje CNR programa u Kraljevu. Ljubavlju i brigom prema svim životinjama, članovi organizacije ORCA inspirišu sve nas. Hvala im na njihovim divnim pričama i kampanjama, a prvenstveno na borbi za donošenje i poštovanje pravih zakona. Moja majka Jelena, naši ljubimci i ja smo im veoma zahvalni. Pomoć koja nam dolazi od organizacije ORCA za nas je i i te kako dobrodošla i istovremeno predstavlja i čast. Akcija koju su sproveli ORCA i Panini ne predstavlja samo pomoć, već stvara svest da smo mi, ljubitelji životinja, tu jedni za druge.

Svoje pse nisam naučila nekim posebnim trikovima (daju šapu samo oni koji to sami smisle, dok bačenu loptu baš niko ne vraća), ali oni mene jesu. Dve najvažnije životne lekcije koje sam od njih dobila odnose se na svest o tome kako treba da se ponašamo prema slabijima i bolesnijima od sebe i kako treba da se nosimo sa sopstvenim bolestima i hendikepima. Baš zato je moj veliki cilj da se i u Srbiji prizna važnost terapeutskih životinja – mislim da bi moji psi Boni i Gašo, ali i svi drugi, mogli mnogo da pomognu deci sa raznim zdravstvenim problemima i volela bih da mogu da ih odvedem u vrtiće, škole, pa čak i bolnice.

Jovanka Petrović