Tridesetogodišnji rad na pomaganju napuštenim kucama i macama inspirisan je velikom ljubavlju prema životinjama. Kroz sve to vreme trudila sam se da im na što bolji način pomognem i da im pronađem stalne domove. Kako kod nas postoji malo državnih azila, važno je da udruženja ili pojedinci, poput mene, postoje i rade na dobrobiti nedužnih, napuštenih životinja. Iz tog razloga sam 2007. godine otišla na selo i napravila mini prihvatilište za kuce i mace.

Uprkos tome što sam šezdesetjednogodišnji penzioner i što bih slobodno vreme mogla drugačije da upotrebim, ja sam ga posvetila ovim bićima koji ne mogu bez naše pomoći dugo da opstanu sami. Cilj mi je da što više napuštenih pasa i mačaka dobije svoj stalan, topli dom.

Za ovih trideset godina, koliko aktivno samostalno radim na pomoći kucama i macama zaista ne znam broj udomljenih. Kada neko od ljudi odluči da sebi pokloni bezrezervnu ljubav i udomi neku od kuca i maca iz mog mini prihvatilišta sa razlogom smo radosni i moji štićenici i ja. To znači da je neko dobio trajni dom, a da smo na imanju dobili upražnjeno mesto i samim tim mogućnost da spasim i usrećim neku drugu životinju. Naravno, držim se metoda kojim bi trebalo da se vode svi koji zaista žele da im pomognu, ali i vlasnici, a to je obavezna sterilizacija kako bi se smanjio broj lutalica i napuštenih.

Iako se ne sećam broja udomljenih, sećam se mnogo zanimljivih anegdota. Ovog puta bih izdvojila Čupu – mešanca tibetanskog terijera kog sam udomila. On je, verujem, redak pas koji ne laje na zvono na vratima već ga, iz samo njemu znanih razloga, povezuje sa maženjem. Zato od prvog dana u svom novom domu kad čuje zvono cupka i maše i zato je miljenik svih stanara zgrade. I to nije sve, zbog svoje umiljatosti u jednom salonu za kućne ljubimce u Novom sadu dobio je doživotno besplatan tretman.

S obzirom da sam ostala bez posla, sa minimalnom porodičnom penzijom, podrška ORCA i PANINI mi puno znači i donacija u hrani koju ću dobiti.

Snežana Ivković