Povodom obeležavanja 100 godina proboja Solunskog frona, na dan svog 18. rođendana, pokrenuli smo inicijativu da se u Beogradu podigne spomen obeležje povezanosti ljudi i životinja.

Da li znate da je Prvi svetski rat priča o ljudima i životinjama i da je ovaj rat bio najsnažnija demostracija ljudskog odnosa srpskih vojnika prema životinjama?

Na dan svog 18. rođendana, ORCA pokreće važnu inicijativu: da se u Beogradu podigne spomen obeležje povezanosti ljudi i životinja. Mesto na kojem će sadašnje i buduće generacije uživati u slobodi i radosti života.

Saznajte više o ovoj temi i podržite nas, ako smatrate da je korisna i potrebna.

Tekst piše: Elvir Burazerović, direktor ORCA

Heroji rata

Svetli primer odbrane vrednosti, primer hrabrosti, čojstva i junaštva koji treba da služi generacijama. Ovako se često opisuje srpska vojska koja je koračala preko vrleti Albanije i napredovala za vreme proboja fronta od juga kontinenta, sve do Beograda.

Manje je poznato da je ovaj rat bio najsnažnija demonstracija ljudskog odnosa srpskih vojnika prema životinjama, sa kojima su pre, tokom i posle albanske golgote i proboja Solunskog fonta, delili dobro i zlo koje je rat sa sobom nosio. Srpska ratna priča je svedočanstvo o mukama srpske vojske, ali i snažnoj povezanosti ljudi i životinja njihovim zajedničkim sudbinama i stradanjima u ratu. O životinjama koje su u ratu bile oslonac čoveku, a svojim gospodarima često spasavali živote, srspki vojnici ispisali su dirljiva svedočasntva od kojih su mnoga ostala nepoznata.

Ostale su zapamćene potresne slike iznemoglih srpskih vojnika koji plačući odbijaju naredbu savezničke komande da se unište iznemogli konji, dok je poema „Kralj-Petrova četiri vola“ („ep o običnom srpskom volu“) francuskog pesnika Edmonda Rostana, snažno podstakla Francuze da pomognu „La Serbie heroiljue“.

Prvi svetski rat bio je poslednji rat u kojem su životinje masovno korišćene. Konji, slonovi, psi, golubovi i druge životine bile su nezamenljive. Neke od njih su vukle kola, hranu i topove, druge nosile na svojim leđima vojnike i ranjenike, dok su mnoge učestvovale u prenošenju poruka između borbenih linija.

Put golgote – prebacivanje konja na Krf

Odstupanje srpske vojske prema jadranskoj obali odvijalo se u tri pravca i to preko Crne Gore prema Skadru i preko Albanije prema Lješu i Draču. Ljudi i životinje su bili iscrpljeni, izgladneli, bolesni, prehlađeni. Trebalo je po direktivama saveznika prevaliti još put do Valone i Medove da bi došlo do prebacivanja brodovima na Krf. Taj put dug oko 240 kilometara imao je svega 40 kilometara puta, a ostali deo vodio je preko ritova i močvara.

Nedostatak hrane za životinje, lekova i veterinarskog materijala za potrebe marvenih bolnica, pojave infektivnih bolesti i razne povrede dovele su do velikih gubitaka. Stanje se pogoršalo još više prilikom prelaska surovih albanskih gudura i vrleti i dolaskom na jadransku obalu. Veliki broj životinja je masovno uginjavao od gladi pa su jele pesak što je dovodilo do teških poremećaja digestivnog sistema – peščane kolike. Pored nedostatka hrane za tako velik broj životinja ostavljena su samo dva veterinara koji su vodili brigu o njima. U Prvi svetski rat Srbija je ušla sa 75.400 konja i 75.800 volova, od kojih je na teritoriji Albanije izgubljen ogroman broj. Albansku golgotu preživelo je svega tek nešto više od 10.000 grla.

Kralj-Petrova četiri vola

Snažne su slike povezanosti ljudi i životinja tokom albanske golgote, od kojih su mnoge privukle svetsku pažnju. Veliki francuski pesnik Edmond Rostan, akademik već u 31. godini, napisao je 1916. godine poemu „Kralj-Petrova četiri vola“, inspirisan slikom Vladimira Becića koja je iste godine objavljena u francuskim novinama „Ilistrasion“. Slika iznemoglog sedamdesetogodišnjeg Kralja Petra I na zaprezi koju tegle četiri vola kroz blato Jankove klisure, dalje i dalje, prema snežnim vrhovima albanskih planina. Ovaj „bibliski prizor“ koji je oslikavao „svu snagu nepobedivog duha Srbije“ podstakao je Francuze da pomognu srpskom narodu i vojsci.

Plač srpskih vojnika

Emotivno izuzetno jaku i upečatljivu sliku humanosti srpskih vojnika, poneli su sa sobom francuski vojnici i veterinari koji su sa čuđenjem posmatrali srpske vojnike koji plaču za svojim konjima.

Kada su se nakon povlačenja iskrcali u Francuskoj, 1916. godine, saveznička komanda tražila je da se svi konji u lošem stanju pobiju i upotrebe za ishranu. A u lošem stanju po dugotrajnom povlačenju su bili skoro svi konji. Srpski vojnici su stali pored svojih konja zaštitili ih i na taj način i odbili naređenje više komande. Da ih nije bilo toliko, verovatno bi došlo i do streljanja, jer komanda je komanda. Popustila je viša komanda pa su  zajedno sa vojnicima ukrcali i njihove konje i brodovima ih prevezli u Francusku, gde su se zajedno oporavljali. Potom su vraćeni na Solunski front, a po probijanju tog fronta oslobodili Srbiju [2].

Spomenik konju Acku

Verovatno je jedan od ovih konja bi i Acko. Zahvaljujući novinaru i autor emisije „Kvadratura kruga“, Branku Stankoviću  javnosti je poznata priča o ovom konju i njegovom gospodaru Vladislavu Petroviću. Ovaj čovek je 1926. godine podigao spomenik svome konju sa kojim je vojevao osam godina u oba Balkanska i Prvom svetskom ratu. Taj spomenik je ujedno i odraz zahvalnosti konju Acku koji mu je više puta spasao život. Na spomeniku koji je podigao Vladislav je uklesao sledeći tekst: “Ovde sahranih svoga konja Acka koji je poslužio svog gospodara ceo balkanski i evropski rat i ratovao u konjice od 1912 do 1920 godine. Poživio 24 godine. Majk’o 26.marta 1925. godine.”

Šta bismo mogli danas da  uradimo?

Branko Stanković je u svojoj emisiji ispravno primetio da se u prošlosti Srbije niko od vladara i vojskovođa nije setio da podigne spomenik konjima, volovima i drugim životinjama koje ne samo da su sa ljudima delile dobro i zlo, već su odigrale važnu ulogu u borbenoj gotovosti vojske i  omogućile mnoga herojstva kojima se danas divimo.

Želimo ovo da ispravimo.

Verujem da je došlo vreme da današnje generacije učine večnim ove male i velike priče, slike dirljivo ispunjene poštovanjem prema životinjama i obezbede im trajno sećanje. Verujem da su pored ljudi i životinje u velikoj meri zaslužne za proboj Solunskog fronta. Došlo je vreme da se u Beogradu podigne spomenik povezanosti ljudi i životinja. Na stogodišnjicu obeležavanja proboja Soluskog fronta ORCA je pokrenula ovu inicijativu i verujem da ćemo za nju obezbediti podršku.

Spomen obeležje koje želimo da podignemo zamišljeno je kao uređenje jedne ambijentalne celine, odnosno zelene površine, a ne kao klasičan spomenik. Želimo da je uredimo tako da bude mesto susreta ljudi, naročito dece i životinja, koji zajedno mogu da uživaju u prirodnom okruženju. Mesto gde će se prisećati teških vremena, slaviti lojalnost, hrabrost i prijateljstvo. Mesto na kojem će sadašnje i buduće generacije uživati u slobodi i radosti života. Mesto na kojem ćemo podizati i obrazovati buduće generacije u duhu poštovanja prema svim živim bićima, duhu saosećanja i napretka za sve nas.

Biće ovo još jedan način da se afirmiše pozitivan odnos ljudi i životinja, ali i da se evropskoj i svetskoj javnosti pošalje slika nekadašnje i sadašnje Srbije – slika saosećanja, humanosti i ljubavi prema životu.

[1] http://veterina.info/forum-140/204-veterina-vesti/1313-veterinarska-medicina-u-balkanskim-i-prvom-svetskom-ratu

[2] Prema kazivanju Svetozara Gačića, rukovodioca Muzeja u Osečini